Obavijest

Collapse
No announcement yet.

Heroji Bosne i Hercegovine (1992-1995)

Collapse
X
  • Filter
  • Vrijeme
  • Show
Clear All
new posts

  • Heroji Bosne i Hercegovine (1992-1995)



    Ovdje ostavite svoja sjećanja i tekstove o herojima odbrane naše domovine Bosne i Hercegovine.Nije važno odakle su, iz kojega grada, da li su bili komandanti ili obični, bezimeni heroji.

    Mojim suborcima 1-og bataljona 115 mtbr. Sarajevo, Vrbanja, palim borcima i neznanim drugovima jedinice MUP-a RBiH "Laste" i Odreda "Bosna" koji su nam stajali rame uz rame u najtežim situacijama po Grad Sarajevo 1992-1995.Vječno vam slava i hvala!



    http://www.youtube.com/watch?v=TjwWyF3uEo4
    Last edited by strelok; 18.06.2010., 14:15.

  • #2
    Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Vinko Šamarlić,specijalac

    Comment


    • #3
      Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Avdo Palić, Žepa



      Pukovnik Avdo Palić (April 4, 1958, - 1995)



      Avdo Palić
      rodjen 4. Aprila 1958 u mjestu Krivače (Han Pijesak) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe.

      Živio je s porodicom u Vlasenici radeci kao profesor u lokalnoj srednjoj školi.
      Bio je rezervni oficir JNA

      S porodicom je za Bajram te 1992. godine, , krenuo u posjetu roditeljima. Posljednjim autobusom koji će ući u Žepu. Tog dana, ili mnogo ranije, počinje pakleni rat za osvajanje istočne Bosne i istrebljenje tamošnjih Bošnjaka. Avdo prestaje biti profesor i kao jedan od najboljih artiljeraca bivše JNA postaje komandant brigade bosanske armije. Vojske bez oružja i strategije i sa samo jednim ciljem: golim opstankom. Kanjon u blizini Avdine kuće postaje grobnica za nepoznati broj neprijateljskih vojnika zatrpanih kamenjem i balvanima. Poraz postaje glavna vijest, a Avdina glava ucijenjena. U Žepu ne ulazi niti jedan neprijateljski vojnik, ali zauzimaju je Glad i Bolest. Priču nastavlja Esma...

      "Avdo je među vojskom bio zaista jedna snaga. Svojom pojavom je ulivao samopouzdanje. Čak i kad je bilo besmisleno reći da možemo opstati, on je govorio: 'Ne, ne, opstat ćemo mi' - Esma Palic

      Nakon pada Žepe pod okriljem UNPROFOR-a, 25. jula počela je evakuacija civila i ranjenika na slobodnu teritoriju. Nastavljena je i narednog dana.

      Avdo Palić je jedan konvoj Žepljaka ispratio do slobodne kladanjske teritorije i vratio se u Žepu. Takav primjer hrabrosti jedinstven je u minulom ratu, pogotovo što je tada na slobodnu teritoriju prešla i Palićeva porodica.

      Palić je u deset sati ujutro 27. jula 1995 krenuo u bazu UNPROFOR-a u Žepi na razgovore sa srpskom stranom.
      U prisustvu UN-ovih vojnika i promatrača, vojnici Vojske RS silom su odveli pukovnika Palića u smjeru komandne pozicije načelnika Glavnog štaba Vojske RS, generala Ratka Mladića, i od tada mu se gubi svaki trag.

      Edward Joseph je ispricao sljedece: ”U julu 1995. uputili su me u Zepu sa jos jednim funkcionerom UN-a. Otisli smo tamo, a ja sam bio ubijedjen da je ova enklava vec bila pala. Obojica smo znali sta se desilo u Srebrenici i da je ova nasa misija teska. Docekalo nas je iznenadjenje: u Zepi se jos brane, a srpske oruzane snage ne prestaju sa bombardovanjem. Dok smo tu, nastojimo shvatiti kakva je situacija i odrediti koga i kako evakuisati, ali su nas udaljili... Medju stanovnistvom vlada panika, ljudi u Zepi dobro znaju sta se samo nekoliko dana ranije desilo u Srebrenici te nisu vjerovali u evakuaciju; kada je ipak evakuacija pocela – osim nas, bili su tu i vojnici UN-a – ljudi su strahovali da ce biti prepusteni u ruke Srbima. Vladala je konfuzija. Komandant Avdo Palic nastojao je umiriti stanovnistvo enklave, pomagao je da se starci, ranjenici, djeca i zene ukrcaju na kamione i u autobuse. Zadivljen sam posmatrao Palica, slutio sam da je u opasnosti, ali on je izgledao smiren, smireno je izdavao naredjenja, a bio je smiren i prilikom pregovora. Srbi su, ocito, samo cekali pogodan trenutak. Nalazili smo se u prostoriji gdje je koordinirana evakuacija, kada su usla dvojica naoruzanih muskaraca, zgrabili ga i izvukli napolje. Pred ocima mi jos uvijek lebde te slike...”



      Fotografija rahmetli Avde Palica iz jula 1995.

      "Mi smo se časno borili koliko smo mogli, ali se uistinu više nije moglo uraditi. U svemu ovom ostaje osjećaj gorčine da smo u ovom ratu bili sami i na kraju izdati od svakog!!!...Herojska Žepa” - Avdo Palic

      Narodu koji je u strahu čekao evakuaciju je govorio:
      'Ne bojte se, narode, ja sam posljednji koji će izaći iz Žepe. Svi ćete izaći prije mene'. I ostao je dosljedan tim svojim riječima…"

      Ostavio je iza sebe suprugu Esmu i dvije maloljetne kćerke.
      Avdo Palić posthumni je nositelj najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.
      __________________________________________________ ___________


      Esma Palić, supruga Avde Palića, već 11 godina uporno pokušava da sazna šta se desilo sa njenim suprugom. Neposredno nakon rata, ona je nadležnim institucijama u RS-u uputila zahtjev da joj se kaže šta se desilo sa njenim suprugom, ali nikada nije dobila nikakve informacije o tome:

      “Da vam kaže, njihov odgovor, sve do Doma za ljudska prava, bio je da oni nikada nisu čuli za Avdu Palića, da oni njega, zaboga, nikada nisu uhapsili, da oni nemaju pojma da je ta osoba postojala itd.”
      U januaru 2001. godine Dom za ljudska prava BiH naredio je vlastima RS-a da provedu potpunu istragu o sudbini pukovnika Palića od dana njegovog nestanka i plate odštetu njegovoj supruzi Esmi Palić.

      Vlasti RS imale su tri mjeseca da provedu odluku Doma za ljudska prava, ali su one samo krajem 2001. godine platili odštetu gospođi Palić od 65.000 maraka.
      Ni posljednju odluku Doma za ljudska prava, iz oktobra prošle godine, vlasti RS nisu ozbiljno shvatile, kaže portparol OHR-a Ljiljana Radetić:

      “Drugog oktobra 2005. godine Komisija za ljudska prava je vlastima RS produžila rok za još tri mjeseca kako bi prikupili podatke o sudbini pukovnika Avde Palića, koji je nestao u julu 1995. godine. Nakon razmatranja posljednje informacije koju je dostavila Vlada RS-a, Komisija za ljudska prava je zaključila da Vlada RS nije ispoštovala odluku koja ju je obavezala da dostavi sve dostupne informacije u vezi s ovim slučajem.”

      Informaciju šta je urađeno i kada će biti ekshumirano tijelo pukovnika Palića zatražio je od Vlade RS-a na sjednici Narodne skupštine poslanik Stranke demokratske akcije Sadik Ahmetović. Ministar Čađo je u svom odgovoru naveo da spomenuta komisija radi kako bi ispunila postavljeni zadatak i da je u te poslove uključen aktivno i MUPRS-a. Napomenuo je da je to ponovio i prilikom jutrošnjeg sastanka sa predstavnicima OHR-a.
      Stav OHR-a je da Vlada RS-a mora bez odlaganja djelovati u ispunjavanju mandata Komisije za slučaj Palić, te locirati posmrtne ostatke Avde Palića i predati ih porodici.

      Raport organizacije Amnesty International o nestanku Avde Palića (engleski)
      http://www.geocities.com/pvlwright/background.htm

      Avdo Palić - Wikipedia
      http://en.wikipedia.org/wiki/Avdo_Pali%C4%87

      Comment


      • #4
        Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Odlikovanja najvećeg ranga



        ORDEN HEROJA OSLOBODILACKOG RATA
        POSTHUMNO JE DODIJELJEN:


        Brigadnom generalu Safetu Hadžiću: Rodjen je 28. augusta 1952. godine u Rudom. Predsjednik SDA i koordinator Patriotske lige za okrug Sarajevo. Radio na pripremi naroda za oružani otpor. U prvim danima agresije na RBiH i grad Sarajevo lično se angažira u akcijama uspostavljanja prvih linija odbrane grada Sarajeva.
        Poginuo 18. aprila 1992. godine u akciji na Vogošću.

        Brigadnom generalu Mehdinu Hodžicu Senadu: Rođen je 1954. godine. Član Patriotske lige od njenog osnivanja i pomoćnik komandanta za specijalna djelovanja PL za istočnu Bosnu. Kasnije obavljao dužnost komandanta Zvorničkog odreda. Veoma hrabar borac i komandant. Prvi je na regiji Tuzle uništio jedan i oštetio jedan tenk.
        Poginuo 10. maja 1992. godine u borbama na slobodnoj zvorničkoj teritoriji.

        Brigadnom generalu Midhatu Hujduru Hujki: Rodjen 28. decembra 1953. godine. Legenda mostarskog kraja. Od pocetka agresije na RBiH angaziran u Armiji RBiH i do pogibije 30. juna 1993. godine branio svoj Mostar.

        Brigadnom generalu Hajrudinu Mešiću: Rođen 1. januara 1959. godine u selu Trnava, općina Ugljevik. Član Patriotske lige od njenog osnivanja, organizator i vodja oružanog otpora protiv agresije na RBiH na prostorima zvorničke i ugljevičke opcine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, medju kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik - Teočak i komandant 1. teočanske brigade.
        Poginuo 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk.

        Brigadnom generalu Safetu Zajki: Rođen je 1. marta 1959. godine u Rudom. Uoči agresije na RBiH priključio se Patriotskoj ligi i bio jedan od njenih najaktivnijih članova. Početkom agresije radi na organiziranju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskim naseljima Buća i Boljakov Potok, Briješće, Sokolje. Pored niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 2. Viteškom mtbr.
        Poginuo je 15. aprila 1993. godine u borbama za Mijatovića kosu.

        Brigadiru Enveru Šehoviću: Rodjen 15. januara 1967. godine u Foči. Nakon napuštanja bivse JNA, 6. aprila 1992. godine, stupa u Oružane snage RBiH i odmah otpočinje sa formiranjem vojne jedinice u naselju Velešići. Nakon uspješnog obavljanja niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 1. Slavnom (kasnije Viteškom) mtbr. Slavni put hrabrog komandanta prekinut je pogibijom 27. jula 1993. godine, tokom najžešćih borbi za Golo brdo na Žuči.

        Majoru Adilu Bešiću: Rodjen je 5. aprila 1964. godine u Kozarcu, općina Prijedor. Kapetan bivse JNA, od pocetka agresije na RBiH uključen je u Oružane snage nase zemlje kao pripadnik Teritorijalne odbrane Bihać. Uzoran starješina i omiljen medju saborcima, uspješno rukovodi i komanduje jedinicama Armije, ističuci se vojnostručnim znanjem, hrabrošću i ličnim primjerom. Poginuo je kao komandant 2. bataljona 502. Slavne bbr.

        Nesibu Malkiću: Rodjen je 1963. godine u Gornjim Dubravama, Živinice. Kao kapetan napustio bivšu JNA u aprilu 1992. godine. Obavljao dužnosti komandanta Teritorijalne odbrane Živinice i komandanta 210. živinicke bbr. Bio na svim bojištima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova.
        ..[/quote]


        Orden Narodnog Heroja oslobodilačkog rata 1992-96.god. dodjeljen je 9-torici naših boraca Armije Republike BiH:


        Safet Hadžić,
        Mehdin Hodžić Senad,
        Midhad Hujdur Hujka,
        Hajrudin Mešić,
        Safet Zajko,
        Enver Šehović,
        Adil Bešić,
        Nesib Malkić
        i Izet Nanić
        .



        POSTHUMNO ODLIKOVANI:

        Orden Zlatni grb sa macevima, sem Mustafi Hajrulahoviću Talijanu, posthumno je dodijeljen i: brigadiru Ramizu Salčinu, pukovniku Mihajlu Petroviću, pukovniku Mirzi Humi, pukovniku Tahiru Turajliću, majoru Amiru Žiliću Amki, majoru Muhamedu Gariboviću, kapetanu Fahrudinu Alagiću, kapetanu Salihu Dizdariću, Fadili Odžaković Zutoj, Vinku Šamarliću, Čedomiru Domuzu, Sidiku Smlatiću i natporucniku Igoru Pavloviću.

        Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima posthumno je dodijeljen:

        pukovniku Emiru Boguniću Čarliju, pukovniku Senahidu Boliću Boli, pukovniku Safetu Isoviću, pukovniku Mehi Porobiću, majoru Ibri Dudiću, majoru Satihu Omerčeviću i Enveru Eni Šakiću.

        Medalje za hrabrost posthumno su dodijeljene:

        pukovniku Niki Ivanoviću, majoru Muhidinu Dini Magodi, natkapetanu Smailu Šikalu, kapetanu Nihadu Mujkiću, natporučniku Zahrudinu Osmiću i Edini Čamdzić.

        Comment


        • #5
          Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Odred "Bosna",vikićevci

          Vikićevi Specijalci- Odred "Bosna"

          Emisija o Vikićevim specijalcima iz 1994-e godine:

          http://www.youtube.com/watch?v=DgIA8tiT ... re=related

          I spot pjesme koju je otpjevao Mladen Vojičić Tifa

          http://www.youtube.com/watch?v=O1nIme1EjAs








          Dragan Vikić je rođen 08.10. 1955. godine u Sarajevu.

          Osnovnu i srednju školu završio je u Sarajevu.
          Fakultet za fizičku kulturu završio je 1980 u Sarajevu.

          Oženjen, ima jedno dijete.

          Majstor karatea 5. dan.
          Kao član karate kluba BOSNA bio je tri puta karate prvak bivše Jugoslavije u teškoj kategoriji i, kao član reprezentacije nosilac svih madalja sa evropskih ekipnih prvenstava u perioduod 1977 do 1983.
          godine.

          Nakon završetka fakulteta zapošljava se, kao stipendista, u BiH policiju kao komandir vodau bosanskoj Specijalnoj jedinici, nakon toga postaje komandir čete i pred rat, početkom1992 postaje komandant tadašnje Specijalne jedinice, koja je nosila naziv Odred za
          posebne namjene MUP-a R BiH.

          Za dotadašnji rad u policiji više puta je nagrađivan, a najznačajnija odlikovanja su mu‘’Plaketa bezbjednosti’’ i ‘’Orden rad sa srebrenim vijencem’’ bivše Jugoslavije.

          Početkom rata, aprila 1992 godine, u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, javno,pred televizijskim kamerama, poziva građane Sarajeva da brane grad od napada Srpske vojske, presudno učestvuje u organizaciji odbrane, predvodi Specijalnu jedinicu u teškim borbama i postaje jedan od legendarnih komandanata Sarajeva.

          Od januara 1994. godine odlazi na dužnost načelnika Sektora za istraživanje i primjenu metoda i sredstava u borbi protiv terorizma Ministarstva unutrašnjih poslova RepublikeBosne i Hercegovine.

          U ratnom periodu je odlikovan sa najvišim priznanjima Oružanih snaga R BiH: ‘’Zlatnom policijskom značkom’’, „Specijalnom značkom“ i ‘’Zlatnim ljiljanom’’.


          Za sportske i ratne zasluge 2004. godine dobija prestižno priznanje ‘’Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva’’.



          Nastavlja bogatu sportsku karijeru i postaje aktuelni Predsjednik Karate saveza BiH.


          Trenutno je komandant Specijalne policijske jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH.




          Kemal Ademović je rođen 10. 08. 1961. godine u Srebrenici.

          Osnovnu školu završio 1976. u Vogošći.
          Srednju školu Unutrašnjih poslova završio je 1980 u Sarajevu
          Pravni fakultet završio je 1992. u Sarajevu.
          Pravosudni ispit položio 2001. u Sarajevu

          Oženjen, ima dvoje djece.

          Prije rata bavio se streljaštvom. Osvaja prvo mjesto u juniorskoj konkurenciji na ekipnom prvenstvu Jugoslavije.
          Nakon završetka srednje policijske škole u Sarajevu zapošljava se u BiH policiju 1980 a u Specijalnoj jedinici, kao policajac specijalac od 1982. godine.Nakon završetka I stepena Pravnog fakulteta 1991. postaje komandir Jedinice za obezbjeđenje.

          Za dotadašnji rad u policiji više puta je nagrađivan, a najznačajnija odlikovanja su mu Plaketa Centra za obrazovanje kadrova Unutrašnjih poslova.

          Početkom rata, aprila 1992 godine, pored Dragana Vikića, javno, pred televizijskim kamerama, poziva građane Sarajeva da brane grad od napada Srpske vojske, presudno učestvuje u organizaciji odbrane, kao komandir čete, a kasnije kao zamjenik komandata predvodi Specijalnu jedinicu u neposrednim borbama i postaje jedan od najznačajnijih organizatora odbrane Sarajeva.

          Od januara 1994. godine unaprijeđen je na mjesto komandanta Specijalne jedinice MUP-a R BiH. Postaje poznat kao hrabri komandant sa prve linije.

          U ratnom periodu je odlikovan sa najvišim priznanjima Oružanih snaga R BiH: ‘’Zlatnom policijskom značkom’’ i ‘’Zlatnim ljiljanom’’.

          U borbi, dva puta je ranjavan.
          Nakon rata, 1996. postaje direktor Agencije za istraživanje i dokumentaciju – AID, na čijem čelu ostaje do 2001. Za to vrijeme Agencija je pronašla, prikupila, pripremila, i dostavila Međunarodnom sudu za ratne zločince u Hagu na hiljade dokumenata o ratnim zločincima i zločinima počinjenim na tlu Bosne i Hercegovine.

          Trenutno je savjetnik ministra Ministarstva unutrašnjih poslova Federacije BiH.

          Comment


          • #6
            Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Saša Zlatna Lasta





            Saša Petrović, nosioc Zlatne policijske značke poginuo je 13. augusta 1993.godine. Zahvaljujući njegovoj obitelji, ožalošćenoj gubitkom svog sina jedinca uspomena na njega i dalje postoji. Njegova obitelj učinila je ono što je bio posao države, a to je čuvanje uspomene na prave branitelje, njihovu hrabrost i plemenitost.

            Otac pokojnog Saše Miroslav Petrović je 2004. godine registrovao je Fondaciju pod Sašinim imenom a čiji je cilj pomaganja odgojno-obrazovnih, kulturnih, sportskih i rekreativnih aktivnosti mladih osoba, a prvenstveno djece poginulih boraca, djece koja su u ratu ostala bez oba roditelja, napuštene djece, invalidne i oboljele omladine i djece kojoj je potrebna pomoć.

            I pjesma za ovog heroja:

            http://www.youtube.com/watch?v=em6gCqzcQeE

            Comment


            • #7
              Re: Heroji Bosne i Hercegovine

              http://www.youtube.com/watch?v=L_pRxzTY1rw

              Jebote,koja tema ,nema noćas spavanja.
              Hebem li mater

              Comment


              • #8
                Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Hujka




                Midhat Hujdur zvani Hujka (28. decembar 1953. - 30. juni 1993. godine) je bio legendarni bosanskohercegovački borac i pripadnik Armije RBIH.

                Kad se 19. decembra 1991. godine rezervni policajac Midhat Hujdur Hujka javio u Stanicu policije Luka I u Mostaru, trebalo je da zaduži pušku. Ali, on je tražio i dobio puškomitraljez. Od tog puškomitraljeza nije se odvajao. Ponio ga je i 30. juna 1993. godine, kada je vođena bitka života za Mostar, u kojoj je Hujka poginuo. U bitku za odbranu BiH krenuo je kao kondukter mostarskog „Autoprevoza“.. Za nepune dvije godine ratovanja Hujka je izrastao u legendarnog junaka i postao jednim od simbola mostarskog i bosanskog otpora.

                I prije „zvanične“ agresije na BiH, Hujka se mjesecima „nosao“ po Hercegovini sa srbijanskim i crnogorskim dobrovoljcima, te Karadžićevim „SAO-policajcima“. Jednom su ga i uhapsili na Buni, ali ga je spasio prijatelj Safet Memić. Iz tog predratnog Hujkinog ratovanja, valja spomenuti događaj kada je 250 Karadžićevih policajaca krenulo na Mostar. U Dračevicama su ih zaustavili mostarski policajci na čelu sa Hujkom.

                Hujka je napustio policiju 6.aprila 1992.godine i u svojoj mahali-Luka I počeo da okuplja dobrovoljce. Tada se, zapravo, uključio u TO, odnosno AbiH. Zajedno s njim bila su i njegova dva brata-Jasmin i Mirsad. Hujka je volio da ističe to „okupljanje po mahalam“ i organizovanje mostarskog otpora na taj način. Borci, kojima je on komandovao od prvih dana bili su udarna snaga odbrane Mostara.

                U Prvoj mostarskoj brigadi, čiji je komandant bio Arif Pašalić, Hujka je komandovao bataljonom koji je imao 1200 boraca. Kada je Pašlić postavljen za komandanta IV korpusa, Hujka je preuzeo komandu nad brigadom, koja će kasnije postati 41.slavna brigada.

                Iz prve faze rata, kada su vođene borbe samo protiv četnika, Hujka je učestvovao u svim mostarskim bitkama. A najveća je bila ona 11.juna 1992.godine kada su mostarski borci forsirali Neretvu i istjerali četnike iz istočnog dijela grada. Pa, onda, tjerali do Podveležja. Hujka je u toj bici vodio svoje borce prema Južnom logoru koji je i oslobođen dva dana kasnije.

                Bilo je to vrijeme kada su se u Mostar slijevale rijeke izbjeglih Bošnjaka. Hujka se trudio da niko od njih ne ostane bez hrane i smještaja.

                A onda su izbili sukobi sa HVO-om.

                Devetog maja 1993.godine, kada je dosta komandanata i boraca IV korpusa palo u zarobljeništvo HVO-a, Mithat Hujdur Hujka i najveći dio njegove jedinice bio je na istočnoj strani.
                To je bio i dan kada je otpočela žestoka borba sa ekstremistima HVO-a. Bile su to borbe koje su trajale danonoćno. Sabijeni u istočnom dijelu Mostara i uskom prostoru oko njega, odsječeni sa svih strana četnicima i ekstremistima HVO-a, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj i na Bulevaru. Uporedo, Hujka i njegovi saborci su nabavljali oružje i tajnim kanalima ga dopremali u Mostar.

                Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja i blokade jedinica Armije BiH i stanovništva ovog dijela grada, komandant IV korpusa Arif Pašlić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Šoagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade Mostara, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline. Priprema plana deblokade Mostara i priprema jedinica vršeni su u strogoj tajnosti. Posebna grupa izviđača svakodnevno je provjeravala obavještajne podatke. Bitka je planirana tako da je postojala rezervna varijanta-šta ako ne uspije?

                U toj bici života Hujka je komandovao jedinicama koje su imale zadatak da oslobode gradsko jezgro-kasarnu Sjeverni logor i poligon kasarne prema Sutini. Dragan Malkoč i Šerif Špago su se nalazili u sklopu komandne grupe koja je vodila akciju oslobađanja Vrapčića i bjelopoljske kotline. Oružja i municije su imali-koliko su imali. Dragocjen je bio konvoj municije koji je iz Bjelimića, preko četničke teritorije, tajnim kanalima, u Mostar doveo hećim Demirović sa svojom grupom. Mostarci su imali i svoje „tajno naoružanje“- „bosanski lonac“. Mostarski stručnjaci su, u nevolji, konstruisali improvizirano oružje, pa i taj „bosanski lonac“.

                Pašalić je izdao zapovijest da bitka počne 30.juna 1993.godine u tri ujutro. Hujka je naredio da tri ispaljena „bosanska lonca“ budu signal za početak napada na Sjeverni logor.

                Za komandno mjesto Hujka je odabrao jednu zgradu,odmah na prvoj liniji-uz ogradu Sjevernog logora. Bilo je tačno tri sata ujutro, 30.juna 1993.godine. Na Sjeverni logor ispaljena su tri „bosanska lonca“. Eksplodirao je samo jedan. Zabuna je trajala kratko. Jer, Hujka je izdao naredbu da se krene u juriš. Brzo su jedinice kojim je komandovao Hujka oslobodile najveći dio Sjevernog logora. Ali, Komanda jedinice HVO u logoru još se držala, iako se nalazila u okruženju. Mrtvih i ranjenih bilo je na obje strane. Da bi i zgrada Komande HVO bila oslobođena, valjalo je angažovati i pojačanje. Hujka je tražio da hitno u logor stignu novi borci. A, zatim, zajedno sa Esadom Humom, preskače ogradu i ulazi u logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO u logoru.

                Oko njih su odjekivale granate. Zalijegali su, pa se dizali i trčali preko čistine. Preskočili si jednu ogradu i nastavili da trče. Ali, Hujku je tada zauvijek zaustavila jedna granata,a Humo je teško ranjen. Njegovi borci ubrzo su oslobodili Sjeverni logor, a oslobođeno je Bijelo Polje.Hujka nije doživio onu ljepotu pobjede koju samo mogu doživjeti ratnici. Njegova smrt u zoru 30.juna 1993 godine pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života. Dva dana kasnije, Mithatu Hujduru Hujki je bila dženaza na Šehitlucima, gdje je takođe ukopan veliki broj njegovih saboraca.

                Iza Hujke su ostali supruga Ramiza i kćerke Elvina, Edita i Enita.


                Preneseno sa Wipedia-e

                Comment


                • #9
                  Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Hujka, intervju 1993

                  Intervju koji je prenio pokretač jedne teme o Hujki na drugom bosanskohercegovačkom forumu ,pod [email protected]



                  Proljeće 1993., Mostarsko jutro

                  Mithat Hujdur Hujka
                  , zapovjednik je Prve mostarske brigade u sastavu Četvrtog korpusa Armije BiH. Od samog početka rata njegovo ime odzvanja ulicama Mostara. Jedan je od rijetkih komandanata koji u svakom trenutku može okupiti nekoliko stotina dobrovoljaca za akciju. On plijeni svojom jednostavnošću momka sa Luke, a ostavlja dojam heroja za historiju. Kad priča o sebi, priča o raji sa Luke koja je već napravila podvige.

                  • Eksplozija "legendarne cisterne" uzima se najčešće kao početak rata u Mostaru. Vi smatrate da je ovdje rat mnogo prije počeo?



                  HUJKA
                  : Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Husejna. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju sa puškom u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa. Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se :"Otvorite mu kofer!" Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu.

                  • Vi ste sa Luke, kao i momci iz perifernih mahala grada, bili bolje organizirani nego oni iz centra...


                  HUJKA: Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja.
                  Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nakih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo sa njima. Okupljali su se u kafani Pretprazničko veće gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu prošle godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući: "Vidi šta su mi uradili!?"

                  Moji prijatelji, kao ni ja, nisu se kolebali; otišli smo u kafanu i bacili bombu u nju. Nastala je panična trka bradatih spodoba. Tadašnje vlasti tražile su od SDA da nadoknadi štetu Peri Mandi, vlasniku kafane, jer 'jadnik od kafane živi i uzdržava porodicu". Organizirao sam sa svojom rajom i one barikade kod Fabrike duhana, u Donjoj Mahali i Luci. Tražili smo da se zatvore četničke kafane i povuku rezervisti iz grada.

                  • Gdje ste bili početkom aprila prošle godine?


                  HUJKA: Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četverica: Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni. Tamo smo otišli da zajedno sa mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko.

                  Uvukli smo se u hotel kroz prozor. Skinuli smo rešetke, pa ih opet stavili. Četnici su otišli po ključ i otključavali ne sluteći da smo unutra. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim ih zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Satima smo ih držali u uvjerenju da nas je tri stotine. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije odrđenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.

                  • Kako ste sa minimalnim naoružanjem uspjevali mjesec i po dana pružati otpor četnicima na Luci?


                  HUJKA: Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da Feniks niče iz pepela i svija sebi gnje-zdo na hramu boga Sunca. Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo pripremili za ponovni povratak i gradnju naših domova i na lijevoj i na desnoj obali. Mi se ne želimo dijeliti, mi se borimo za cijeli grad i sve Mostarce.


                  • Kako i kad se desio taj povratak na lijevu obalu?



                  HUJKA: Mjesec dana kasnije, negdje polovinom juna, poslije obuke na Goranci-ma. Na Gorancima desila se velika tragedija - poginuo je nesretnim slučajem moj neprežaljeni prijatelj Mustafa Pužić. Svi smo jedva čekali da pređemo Neretvu i otjeramo srbočetničku soldatesku. Sa Goranaca pješke smo domarširali. Faktor iznenađenja bio je presudan. Četnici su pred nama bježali uz Bišinu i Bjelušine prema Bijelom Polju. Tom prilikom došli smo do Bišine, Podveležja, čak smo bili osvojili relej na Veležu. Zarobili smo ogromne količine naoružanja.
                  Tada četnici nisu bili ukopani kao danas. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine. Sad je znatno teži zadatak obračunati se sa njima, ali nije nemoguć. Da se samo malo više dogovorimo sa HVO-om, mogli bismo osloboditi Nevesinje, Gacko, Trebinje... Sada smo jači i organiziraniji. Nekome kao da to nije u interesu.

                  • Prije nekoliko mjeseci bila je počela nova ofanziva. Zašto se stalo?


                  HUJKA: Bilo smo krenuli u novu ofanzivu. Istina, bilo je teže nego prije. Četnici su upjeli dobro ukopati se. Pošli smo u akciju, bilo je i nekih rezultata. Posebno je borce motivirala podršaka svih građana.

                  Cijeli grad je bio uz nas.

                  Grad je bio naša najveća logistička baza. Žene su odvajale svoje posljednje rezerve i kuhale za borce. Bio je to divan osjećaj podrške i uzajamnog povjerenja. Ali, svijet se digao na noge da spriječi naše akcije. Ponova smo morali stati.

                  • Otkud Vam tolika hrabrost?


                  HUJKA: Ja se, zaista, ničega i nikoga ne bojim, osim Boga Jedinoga. Kad mije bivalo najteže, dobivao sam najviše hrabrosti. Tada dobivam inspiraciju, mozak mi strahovito radi... Idem direktno na osinje gnje-zdo, nikad se ne vraćam nazad. Povratka nema! Ako se vraćaš, lakše ćeš biti pogođen. Treba ići direktno prema neprijetelju da bi ga istjerao iz jazbine. Lovac nikad nije ubio zeca u jazbini, nego onda kad napravi hajku na njega. Tako treba vršiti diverzije na one jazavčare u jazbinama. Oni su kukavice i bježe glavom bez obzira.

                  • U posljednje vrijeme bilo je nekih nesuglasica sa HVO-om?

                  HUJKA: Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Raji-ća da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja - četnika. I ova transformacija u Armiji i fromiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hravatskim borcima iz Mostara.

                  Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtijevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa, zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta - nama tuđe ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur'anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti.
                  Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju na predaju oružja da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja.
                  U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružaja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani prvog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi.


                  • Šta Vam najviše smeta u relacijama između Armije BiH i HVO-a?

                  HUJKA: Imam dosta prijatelja u HVO-u i cijenim ih. Kada usmeno razgovaramo, uglavnom se slažemo i kažu mi da neće biti problema. Od prvog dana naše zajedničke borbe neka srestva informiranja uvijek u prvi plan stavljaju HVO, kao da Armija BiH ne postoji. Svi naši uspjesi se minimiziraju, a grješke i propusti se napuhavaju i od toga se iskonstruiraju problemi. Odgovorno tvrdim da su borci Armije BiH na desetine propusta HVO-a prešutjeli, da ne bi dolijevali ulje na vatru, pa iz istih razloga ni sada neću navoditi propuste HVO-a, koji su nama i našem narodu nanijeli ogromnu štetu.

                  Ali, i oni moraju računati kada je puna čaša da je samo jedan kap dovoljna da se voda prelije. Nekima iz HVO-a ne služi na čast ono zaustavljanje kamiona humanitarne pomoći. Razgovarao sam sa Brunom Stojićem o tim problemima i on mi kaže da nije do njeg nego da postoji neki veći nivo. Ko je taj veći nivo? Hajde da sjedemo i ljudski se dogovorimo. Sastavimo te veće nivoe i nek svako svojoj strani naredi. Najlakše je izvesti svoje ljude na punktove i vršiti otimačinu.

                  Pa, zar ćemo se baviti hajdučijom dok oni sa brda ubijaju naše sugrađane?!

                  Mi se zaklinjemo da sve što radimo, radimo u ime naroda i demokratije, a narod niko ništa ne pita. Narod želi mir, slobodu i jesti vlastitim rukama zarađeni hljeb, a ne od humanitarne pomoći. Osvijestimo se već jedanput i počnimo graditi državu po mjeri čovjeka!

                  Comment


                  • #10
                    Re: Heroji Bosne i Hercegovine

                    Evo i moj skromni doprinos ovoj temi.....................da se ne zaboravi!!!!

                    http://www.youtube.com/watch?v=H_8Uj9WPkFw
                    Sacuvaj me Boze Srpskog junastva, Hrvatske kulture i merhameta Bosnjackih politicara prema sopstvenom narodu!!

                    Comment


                    • #11
                      Re: Heroji Bosne i Hercegovine

                      -Zaim Imamović- komandant XIV divizije Armije R BiH, komandant Prve drinske udarne brigade i dobitnik najvišeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan".
                      Na pomen imena velikog borca i legendarnog komandanta riječi su suvišne. Oni koji ga poštuju ustaju na noge. Veliki ratnik, pravi vođa i podrinjac zaslužio je i mnogo više.
                      Zasluge rahmetli Zaima Imamovića u odbrani ovih prostora, ali i kompletne BiH su nepobitna historijska činjenica. U prvom redu bio je borac, pa komandant reći će njegovi saborci.
                      Jedan od najvećih heroja BiH poginuo je 9. oktobra 1995. god. u posljednjim borbama za deblokadu Sarajeva i Istočne Bosne. Iza njega ostaće njegova hrabrost.Nek mu dragi Allah dz.s. podari lijepi dzennet .El-Fatiha.

                      Bošnjaci nemaju neprijatelja - oni imaju sami sebe i što vrijeme više odmiče oni sami sebi postaju sve više nesavladiv neprijatelj i - to je dovoljno za uništenje!

                      Comment


                      • #12
                        Re: Heroji Bosne i Hercegovine


                        Mehmed Alagić (8. juli 1947 - 7. mart 2003) ratni general Armije RBiH.
                        Travnik dolazi 13 januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko gdje upoznaje Fikreta Ćuskica, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadžihasanovića. Tu stupa u redove 17. krajiske brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant OG ”Bosanska krajina”. Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. korpusa Armije BiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH . Postaje komandant 7. Korpusa ABiH gdje biva unapredjen u čin generala Armije Bosne i Hercegovine.Vodi neprekidno borbe i sa HVO i četnicima i reda uspjeh za uspjehom. Jedna od najpoznatijih pobjeda je oslobodjenje Vlašića za koje su generali evropskih armija govorili da je neosvojiv.. Oslobađajući mnoga sela i gradove u srednjoj Bosni dolazi do Sanskog Mosta, gdje zajedno 5 i 7 Korpus ABiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovica i Mehmeda Alagića, ulaze u Sanski Most u noći 9 na 10 oktobar 1995 godine. Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva penzionisan i prihvaća se dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika općine Sanski Most.
                        Junačko srce ,koje je izdržalo mnoge bitke nije moglo da izdrži nepravdu koju su mu nanijeli pojedinci, njegovi najbliži saradnici kao i međunarodna zajednica, prestaje da kuca u večernjim satima 07.03.2003 u Sanskom Mostu. Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20 000 ljudi koji su došli iz čitave BiH Ukopan je u mezarju Fajtovacke džamije.



                        General na dotad neosvojivom Vlašiću..

                        Comment


                        • #13
                          Re: Heroji Bosne i Hercegovine

                          Sve pohvale za temu

                          Comment


                          • #14
                            Re: Heroji Bosne i Hercegovine-Teočak

                            Teočak



                            Kapetan Hajro
                            , kako su ga zvali, bio je organizator otpora agresiji, koji je, prije svega, plijenio svojom ljudskošću. Teško je riječima opisati kakav je bio kapetan Hajro i šta je značio ovom narodu. Znalo se desiti da on traži 30 dobrovoljaca za akciju, a da se prijavi njih 150 - kaže Sead Mumbašić, nekadaš nji komandant bataljona u Hajrinoj Prvoj teočanskoj brigadi.

                            Bakir Mešić, Hajrin brat i saborac, kaže da je Kapetan prije svih shvatio šta se sprema. Poginuo je od granate tokom akcije probijanja koridora prema Cerskoj i Srebrenici. Njegovi saborci uglas kažu kako bi, da je Hajro poživio, taj koridor sigurno bio probijen. Teško je to tvrditi, ali da je tada probijen koridor, vjerovatno se 1995. godine ne bi desila Srebrenica. Nakon što je Hajro poginuo, o mogućnosti probijanja koridora se malo ili nimalo pričalo - kaže Mumbašić.

                            Armija BiH - Lavovi iz Teočaka
                            http://www.youtube.com/watch?v=du2E2YnI8NQ

                            Sjećanje na Zmaja Majevice: KAPETAN HAJRO




                            Dana 30. oktobra ove godine navršit se tačno 17. godina od dana pogibije jednog od najhrabrijih sinova Bosne i Hercegovine, Kapetana Hajre. Kapetan Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji, u odbrani Bosne i Hercegovine od srbočetničke agresije. Prvo je tu bio herojski slalom kroz četnička uporišta širom Majevice, pa odbrana Teočaka, malog Staljingrada, i Sapne, i onda zajednički pokušaj sa komandantom Naserom da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, Cerske i Srebrenice, onom narodu koji je mjesecima umirao od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne.


                            Povodom njegove pogibije žurnalista Semir Salihović zapisa i ovo:

                            “Kad odlazi neko velik i drag kažu da nebo plače, zvijezde padaju i ruši se sav naš svijet. Zvijezde nad zemljom Bosnom već odavno padaju od količine zla koju pod njima čini čovjek čovjeku, ali i kad odlazi Hajro Mešić, veliki Kapetan Hajro, onda naš svijet prkosa i borbe za ovu pravednu stvar ne smije se srušiti, jer bi to bio Božiji grijeh prema čovjeku koji založi svoj život, da bi ova zemlja Kulinova i ovi ljudi na njoj, bili uvijek gazde svog bića i svoji na svome.
                            Kad neko kao kapetan Hajro još za života postane legenda, onda mu se po inerciji ljudske duše samo od sebe stvori mjesto na prvoj stranici istorije ove zemlje koju ćemo sigurno pisati mi, jer kako god se odvijala ova bitka između srca na jednoj i gvožđa i nečovještva na drugoj strani, mi već sada jesmo pobjednici. Dok je Bosna negdje na početku najezde ovih varvara bila samo prkosna od sna, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će hoditi novi naraštaji.”

                            Hrabra pogibija spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice. Poginuo je negdje kod sela Nezuk gdje je kako priča kaže pokušavao da osposobi tek zarobljen četnički top. Slučaj je htio da Kapetan Hajro baš tog kobnog dana nije nosio pancirku, te da ga je samo jedan geler od četničke granate pogodio u leđa. Ipak Teočak je bio i biće tvrd orah za četničke zube. Posthumno mu je dodijeljen Orden narodnoh heroja.

                            Neka je rahmet Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu.
                            Preneseni tekst je djelo najvećeg forumskog čuvara ovih uspomena na naše najbolje borce ,mog velikog kolege @fukara_tz.

                            Fuki, hvala ti na trudu i ogromnoj volji koju ulažeš za spomen na naše pale drugove! @strelok

                            Comment


                            • #15
                              Poginuli branitelji i građani Grada Sarajeva

                              "Ni deset godina od početka opsade grada, Sarajevo nije dobilo svoju "knjigu mrtvih". Dani su pokušali da po prvi put objave cjelovite spiskove poginulih sarajevskih branitelja i civila ubijenih u gradu. Zahvaljujući Udruženju Muslimana za antigenocidne aktivnosti (MAG), te općinskim ministarstvima za boračka pitanja, dobili smo spiskove koji su pred vama. Unatoč ogromnim naporima koje smo uložili u kompletiranje spiskova, svjesni smo da ni oni nisu potpuni, mada su najpotpuniji do sada napravljeni. Stoga vas molimo za razumijevanje zbog eventualnih nedostataka ovog priloga: neka naš pokušaj bude još jedan poziv nadležnim organima da se od zaborava otrgnu oni koji su u slobodu Sarajeva ugradili vlastite živote..."
                              http://www.bhdani.com/arhiva/251/spiskovi.shtml





                              Legendarni Safet Zajko sa ostalim komandantima i borcima na najtežoj liniji odbrane Grada-Žuč.



                              Skenderija,2.maj 1992, zapaljeni tramvaji,

                              Zapaljena zgrada današnja Elektroprivrede na Vilsonovom šetalištu...



                              Na Obali, glavna ulica i tramvajska linija, koja je bila izložena PAM-u sa Trebevića cijeli dan, sugrađanin hladno i sa uživanjem izvodi vratolomije na skateboardu u inat šešeljevim kretenima koji su tih dana bili na ispomoći lokalnim četnicima od Trebevića do Vrbanje, i koji su sadistički pucali na sve što se kreće.Nakon debakla u nekoliko borbi, Šešelj je preko lokalnih vojvoda zapovjedio da se Srbijanci vrate kući i ostavio lokalnog vojvodu Aleksu da čeka neumitni kraj-povlačenje sa Grbavice uz četničku pjesmu Dragana Davidovića, četnika direktora RTRS.

                              Skejtbord je još uvjek čitav, a sarajlija živ i zdrav..

                              Comment

                              Working...
                              X